O svemu pomalo

Otkad sam bio mali uvijek sam volio šetnje, al ne one familijarne po usranoj pionirskoj dolini, nit nekakve nezainteresovano turističke, već nako one samostalne, besciljne šatro boemske. Sjećam se da sam tad, ko mali, vazda u glavi zadavo sebi neku „životno bitno nerješivo misterioznu“ temu i onda sam sa sobom razglabo, oduzimao, sabiro i otkrivo čuda neviđena i čudio se kako to dosad nije niko skonto. Tad sam se, ko mali, smatro a i bio smatran za prilično bistro, perspektivno te nadprosječno inteligentno čeljade.

Iz ove perspektive mi je jasno da situacija nije baš bila takva te da

a) nikad nisam ni bio nešta pametno dijete, al je ljudima trebalo nešta da me hvale dok su mi, uz neizbježno „rodila maaajka“, otkidali obraze, što bi ujedno i značilo, da sam pio prilično ružno dijete dok su ljudi izbjegavali uobičajeni epitet „sladak“.

b) fakat jesam bio pametno dijete, al valjda pamet izlapi zajedno sa bubuljicama

c) bio sam sasvim prosječno dijete samo s malo manje prijatelja.

Evo danas, godina poslije kontam ja da još uvijek volim ove šetnje i da je to jedan od rijetkih trenutaka kad se čovjek može nać malo sam sa sobom, isključujući naravno onih par minuta kad legne u krevet, zarekne se da će od sutra okrenut jedan ili više listova i onda sanja Pamelu Anderson i zajebe stvar. Al ni te šetnje više nisu one iste, neke stvari su se promjenile, sad su pitanja mnogo popularnija, vanzemaljci se vrlo rijetko spominju al akteri tj. Ja x 2 su ostali isti. I opet ga ja dodajem, oduzimam, sabirem, okopajem, korjenje čupam al sad sam iskusniji pa slabo šta izračunam do kraja.
Kontam ako sve posložim đe mu je mjesto, prestaće mi i ova šetnja bit čejf, pa ću se morat počet drogirat il Jelenu gledat ne do Bog.
I tako ja sad, ko vel´ki, pičim ga naveče po ulicama, duboko zamišljen, lagano obučen i nako pod lampama zamislim sam sebe, ono iz daljine, kako ko Clint Eastwood u špageti vesternima s kubom u ustima i šeširom pod 35º nestajem u daljini. I smijem se, crkoh od smijeha, al niko ne konta jer svi vide samo sunce i izduženu konjsku guzicu.
Jah, ne prave više tako dobre filmove k´o nekad.

Kažu svaki početak je težak, ne znam što. Valjda su ljudi nakaradna rasa koja ne zna toljage koristit dok sebe barem jednom ne fisne po glavi, dokazujući tako da je svaki početak ujedno i bolan. Može bit da nije do ljudi generalno, neg je do bosanaca koji ništa u svom vjekovnom bivstvovanju nisu započeli, osim 1. Svjetskog Rata, al i to nekako slučajno i neprofesionalno, a može bit da je čisto do mene jer, ukratko, ja to nešta ne volim.

Uglavnom ovaj blog nema nekih viših ciljeva, namjena, planova, skontova, dokazivanja, ulizivanja, potpisivanja, ispuhivanja i liječenja kompleksa već čisto da s vremena na vrijeme priupišem nake moje gluposti bez bojazni da ću se proglasit prolupalim jer sam sebe sebi citiram. Bitno je ne bit egoista.

Kažu korisne misli su ko tica dolete pa ako ih ne ugnijediš one produže, a zbog prijespomenute nakaradnosti one „nekorisne“ dođu valjda nešta ko komarci. Moraš se živ polomit da ih otjeraš, pustiš li ih krv ti popiše a možeš, ne do Bog, boleščine nake pokupit.
Eto sad sam ovako jedne pritefterio a druge prosljeđujem nek sišu koga drugog, hudog neupućenog.
Živjela informatička revolucija.